1941. Posljednji poziv za egzil
KRATAK SADRŽAJ
Godine 1941. izbjeglice i protivnici režima koji su željeli pobjeći iz Hitlerove Europe i Pétainove Francuske našli su se u Marseilleu, u hotelskim sobama ili internacijskim logorima.
Politički neprijatelji, intelektualci, pisci, umjetnici i anonimni ljudi svih podrijetla, neki Židovi drugi ne, očajnički su se željeli ukrcati na brod za Ameriku, u koju su se nadali stići preko Martiniquea, francuske kolonije u tropima.
Ali koraci koje su 'nepoželjni' morali poduzeti bili su bezbrojni, često apsurdni, uvijek zamorni i iscrpljujući. Situacija je bila hitna: more je nekoliko mjeseci bilo posljednja legalna ruta za bijeg iz kontinentalne Europe, posljednja nada.
Postoji samo nekoliko fotografija prijelaza. Ali bez filmova.
Zahvaljujući pričama koje su ostavili svjedoci, može se zamisliti, kao što to čini redatelj Jérôme Prieur, kako je izgledao odlazak sretnika, njihova odiseja na nekoliko brodova koji su preplovili Atlantik, a zatim, njihov prisilni boravak u dva kampa blizu Fort-de-France: logori Lazaret i Balata... Neki od njih poznati i slavni, ovi muškarci i žene prisiljeni na egzil, pisali su da dijele ono što drugi nisu mogli ispričati.
Biografija redatelja
