Riječ izbornika

Poštovane filmofilke i filmofili,

Koliko je povijest i forma dokumentarnog filma slojevita svjedoči bogatstvo teorija koje ga tumače, kao i mnogostrukost pravaca koji su ga povijesno obilježili. Načelno smatran jedinstvenim filmskim rodom, njegova heterogenost očituje se u različitim pojavnostima koje ocrtavaju njegovu rahlu strukturu, ali i neodvojivost od političkih, ekonomskih i kulturnih zbivanja vremena u kojima oni nastaju. Već i najraniji dokumentarni filmovi poput Nanooka sa sjevera (Flaherty, 1922), koji ove godine obilježava stotinu godina postojanja, testament je toj kompleksnosti. Redatelj prikazivanjem svakodnevnog život Inuita na krajnjem sjeveru Kanade poetizira i dramatizira njihove rituale, shvaćajući već tada da je dokumentarna forma ona koja uzima stvarnost tek kao referentnu točku, da bi ju oblikovao u specifičnu priču u ograničenom prostoru i vremenu, imajući na umu zapadnog gledatelja s određenim interesima i pozadinskim znanjem. Između tih stotinu godina, razni politički sistemi koristili su dokumentarni film kao sredstvo propagande (koriste ga i danas), u svrhu obrazovanja i oblikovanja, kao etnografski zapis naroda, njihovih rituala te slojevite svakodnevice, kao sredstvo zabave, poduke, satire ili čak falsifikacije dokumentarnog.

Neki redatelji proslavljeni igranim filmom, poput francuskog sineasta Jean-Luc Godarda, nisu se skanjivali dokumentarnih eksperimenata kako bi podcrtali kompleksan odnos stvarnosti i njene nadogradnje u dokumentarnom filmu. Godard je jedno od svojih najznačajnijih djela ostvario upravo u obliku kompilacije vizualnih, zvučnih i tekstualnih citata stogodišnje povijesti filma u osam epizoda Filmskih priča, koristeći „dokumente“ kao polazišnu točku daljnjih poetskih, političkih i intertekstualnih razrada odnosa povijesti i suvremenosti putem filma. Drugi autori, poput Michaela Moorea, koriste stvarnost kao odskočnu dasku za oblikovanje kritičke oštrice spram političke svakodnevice u kojoj živimo. Važnost te forme ne može se ignorirati: njegov Fahrenheit 9/11 iz 2004. godine marketinški i financijski bio je najuspjeliji dokumentarni film dotad. U prostoru između filma kao dokumentarne poruke poput Attenboroughovih fantastičnih zapisa o biološkom svijetu oko nas i filma kao humanističkog, poetskog ili traumatskog dokumenta o snazi čovjekova razaranja osobnih i kolektivnih povijesti poput Resnaisove Noći i magle, stoji upravo smisao dokumentarnog filma.

Kada Godard u svojim pričama i povijestima, odnosno pri/povijestima, tvrdi da je film istovremeno forma koja misli kao i misao koja formira, on zapravo opisuje proces povratne sprege – film koji ima moć prodiranja i oblikovanja gledatelja, bilo da se on s prikazanim slaže ili ne slaže, no opisuje i nas gledatelje pred filmom koji ga raznoliko tumačimo i time mu dajemo heterogenost njegove značenjske pojavnosti. Dokumentarni film tu nije izuzetak.

Između filmova o neposrednoj zbilji, povijesnih filmova, pa do poetskih i političkih dokumentarnih filmova stoji tanka no rastezljiva nit koja, poglavito posljednjih desetljeća, ukazuje na to da „dokument“ nije tek informacija koju treba prikazati, već i život koji treba tumačiti. Upravo stoga, ovogodišnji History Film Festival tu nit nalazi na tri komplementarne točke interesa: traume rata kroz osobne i kolektivne politike; dokumentiranje umjetnosti i kulture; te dokumentiranje povijesti razvoja filma.

Francuski redatelj Jean-Luc Godard

Prvi blok filmova okuplja se oko pitanja rata, osobnih trauma koje iz njega proizlaze, kao i politika koje te ratove oblikuju. Odnos osobnog i kolektivnog ovdje je ključan, kao i pravo na vlastitu priču, na kontra-narativ, te pravo na reprezentaciju. Svaki dan kontekstualizira jedan povijesno relevantan događaj ispričan iz vizure dosad nepoznatih aktera, ili koristeći informacije koje nisu bile dio dominantnog javnog diskursa. Ti filmovi pokazuju nam snagu osobne priče i transformativnu moć traume. Istražujući teme od prešućenih zločina španjolskog građanskog rata tijekom Francova režima (Estos Muros), preko usmene povijesti koja ponekad u nedostatku arhiva jedina pamti nacističke zločine Drugog svjetskog rata u Grčkoj (Marika, Why be Afraid), do osobnih i kolektivnih trauma iz ratova na ovim prostorima tijekom 90ih godina (Veća od Traume), dokumentarni film nam pokazuje da svoju snagu crpi jednako snažno iz arhiva, kao i iz sjećanja onih koji su te povijesti oblikovali.

Kratkometražni australski film The Missing Jaryja Nema donosi malo poznatu priču o naporima Crvenog križa u popisivanju i pamćenju žrtava Prvog svjetskog rata, a francuska redateljica Virginie Linhart u filmu Nazi Death Marches izvrsnom režijom i bogatom arhivskom građom podsjeća nas na zvjerstva koja su se odvijala pred sam kraj Drugog svjetskog rata, kada je njemački ratni stroj počeo prazniti kampove i seliti više od 700 tisuća zatvorenika i logoraša u srce Njemačke. Irački film Sleeping in Ruins Horena Ghareeba podsjeća nas da je u posljednjih stotinu godina povijest oblikovana u velikoj mjeri upravo ratnim transformacijama i odnosima moći koji iz nje proizlaze, prikazujući svakodnevne izazove u okupiranom Mosulu. Rogue Reporters Arthura Francka donosi na ekran izvrsno snimljen i ispričan dokumentarni film o cenzuri u finskoj politici tijekom 80ih godina 20. stoljeća, prateći grupu novinara, na tragu politički angažirane satire „Feralovaca“, koji u jeku hladnoratovske Finske pišu o utjecaju Sovjetskog saveza na finske političare i novinare, te pokreću lavinu cenzure i (auto)cenzure. Još dva filma u bloku, južnokorejski Video Archive ’10 days in May' i poljski 1970 otvaraju pitanja državne cenzure koristeći arhivske ili zabranjene snimke da osvijetle ono što je dugo bilo zatamnjeno – borbu raznih društvenih skupina protiv sistemskih manifestacija moći.

Detalj iz filma "Iskre u vremenu"

Drugi blok tematizira odnos politike, umjetnosti i kulture kroz pet filmova. Sparks in Time prati uspon i pad slovenske, odnosno jugoslavenske tvrtke Iskra Delta od sedamdesetih godina do raspada Jugoslavije, njezinu ulogu u razvoju računalnih tehnologija u svijetu, anticipaciju globalizacijskih i tehnoloških procesa, no i političke intervencije koje su dovele do njene propasti, te odnos kapitalističkog načina proizvodnje, tržišne manipulacije i hladnoratovskih političkih interesa. Film stoji kao sinegdoha privatizacijskih procesa u takozvanoj „tranziciji“, no i kao podsjetnik (neostvarenih) potencijala na ovim prostorima. Filmovi Foreign Made Goods Hatred, A Summer in Antibes i The Nameless Woman bave se odnosom umjetnosti, slobode i cenzure. Dok je ruski dokumentarac reminiscentan jugoslavenskom iskustvu cenzuriranja, odnosno labave kontrole protoka zapadnih popularno-kulturnih proizvoda na tržište (u ovom slučaju, prije svega rock glazbe), The Nameless Woman otvara iznimno interesantno pitanje cenzure Baudleaireovog opusa, odnosno prešućene uloge tamnopute muze i Baudleaireove ljubavnice Jeanne Duval iz povijesnih dokumenata i knjiga njegovih biografa. The Oath of Cryiac redatelja Oliviera Bourgeoisa u subotu zatvara blok naglašavajući imperativ zaštite naše dijeljene materijalne povijesti snimajući izvrsno tempiranu dokudramu o ekstremnim naporima koje su sirijski arheolozi i muzejski kustosi poduzeli kako bi tijekom rata 2015. evakuirali i zaštitili više od 50 tisuća artefakata u opkoljenom gradu Alepu.

Ovim filmom, odajemo počast jednom od najvećih komičara nijeme ere - Charlieju Chaplinu

Treći blok uključuje filmove koji tematiziraju film ili šire prikazivačke prakse. Jedan dan rezerviran je za odu Istri, s kratkim poetskim eksperimentalnim dokumentarnim filmom Monolog o Puli redatelja Elvisa Lenića, te Nuovo Cinema Buie Alessia Bozzera o važnosti kina koje okuplja i učvršćuje društvene strukture u multietničkoj Istri nakon 2. svjetskog rata. Drugi dan je rezerviran za hommage najvećem komičaru nijemoga razdoblja, Charliju Chaplinu čija se životna priča pripovijeda inovativnim filmskim postupcima poput ekskluzivnog korištenja inserata iz njegovih filmova uz naraciju. Treći dan otvara Bosanski Broadway, izvrsno režiran, senzibilan i kulturalno relevantan film o nadama mladih bosanskih glumaca i glumica koji pripremaju mjuzikl u suradnji s američkim redateljima s Broadwayja. Odnos Balkana i Zapada, odnosno centra i periferije, kao i ekonomsko-klasna imobilnost minuciozno je predstavljena u formi srednjometražne intimne drame.

Ovogodišnji festival nema krovnu temu, jednu inspirativnu točku ili singularnu protežnu nit, već se odlučio na prikazivanje kompleksnosti trenutnih vremena (koje ne treba dodatno navoditi) ne svodeći povijest na jedan ili dva epohalna događaja. Dopuštajući pluralnost politika sjećanja, osobnih trauma, povijesnih arhiva i manje znanih ratnih događaja, ovogodišnji festival podcrtava slojevitost odnosa moći u filmu, kao i u svakodnevici, kao ključ za razumijevanje naše okoline. Ako je film forma koja misli, kao i misao koja formira, ona to može samo u heterogenosti osobnih, kolektivnih i dokumentiranih povijesti koje pozivaju na suočavanje gledatelja s granicama osobnih svjetova, a možda i njihovo nadvladavanje.

BORIS RUŽIĆ,

Izbornik Festivala

ISTRA FILM predstavlja HISTORY FILM FESTIVAL

Voditeljica programa i direktorica TIHA MODRIĆ

Producenti TIHA MODRIĆ & DEJAN BOJC

Video produkcija ROBERT KALČIĆ & IGOR MODRIĆ

Designer ROBERT KRANČIĆ

Photografije RINO GROPUZZO

Grafičko i web oblikovanje GRAFIK, Rijeka