HFF7 - Nagrađeni

Glavna nagrada festivala, GRAND PRIX, dodjeljuje se filmu koji na inventivan i inspirativan način briljantno meandrira između povijesne sage o radničkom otporu iz 14. stoljeća i nezadovoljstva radnika danas, prizivajući ne samo povijesne iskaze nego i fantazmagorične vibracije zidina grada u kojima odjekuje još uvijek nezadovoljstvo i pobuna. Koristeći kompleksnu filmsku teksturu različitih filmskih formata, film doživljavamo i kao relevatno svjedočanstvo, ali i kao poemu i filmsku meditaciju. Film je i političan i poetičan.

Opažati posljedice velikih tragedija, težak je zadatak za svakog dokumentarista. Žiri dodjeljuje nagradu za NAJBOLJI TELEVIZIJSKI FILM dokumentarcu u kojem je redatelj uspio ostvariti dobar balans između kritičkog pogleda prema premalo iskazanoj pomoći nastradalima i zdrave doze nade i optimizma koju u sebi unatoč svemu, nastradali nose. Izoštren pogled dokumentarista da vidi i ono što je skriveno, da osjeti i stvori empatiju prema junacima filma, iskazao je autor uz puni dignitet prema junacima svog filma.

Mladi ljudi igraju računalne igre, penju se na viši stupanj ili gube i igra je završena. U filmu pratimo mladiće koji stalno igraju igre koje im se često neuspješno završe pa kreću ispočetka. Samo ovdje je riječ o ozbiljnoj igri života, o opstanku ili propasti, pa čak i smrti. Ilegalni prelazak granice za afganistanske migrante nije igra, to je životni korak o kojemu im ovisi sudbina. Autori filma prate nekoliko mladića u dokumentarističkom maniru cinema veritéa, filma istine.  Oni se povjeravaju kameri, a čovjek iza kamere, autor filma postaje njihov i ispovjednik i svjedok i prijatelj.  Film prati simpatičnog mladića Alija i njegove prijatelje. Njihov ilegalni život, kontakti s krijumčarima, mali poslovi od kojih preživljavaju, čine naraciju polusatnog filma koji je ostvaren za samo 2000 dolara. Film postavlja puno bitnih pitanja. Na nama je da o njima razmišljamo.

Duboko emotivan, introspektivan dokumentarni esej, lišen patetike, ali bogat nostalgijom za vremenima i posebnim mjestima koja su određivala habitus i ideologiju generacija ljudi koji su vjerovali u moć svoga rada i  solidarnosti, nasuprot današnjoj indiferentnosti prema (ne)mjestima na kojima se nalazimo i ljudima koji nas okružuju. Vizualno meditativan, dosljedno i iskreno provedenim redateljskim postupkom film nas uvlači u svoj unutarnji svijet, kroz  smjenu svjedočenja bivših radnika u rudniku, arhivskog materijala, poetskih vizualnih pasaža topografije, što sve zajedno čini uvjerljiv mozaički narativ ovog filma.

Pokazujući nam alternative u urbanizmu 20. stoljeća kroz blizak susret s nekima od idejnih tvoraca inovativnih koncepata stanovanja, arhitektima čiji lucidni um nadilazi vrijeme u kojemu su stvarali, autori ovog filma su s pravom zapitani nad mogućim rukavcima života u koje smo kao urbane životinje mogli skrenuti u ostvarivanju većeg koeficijenta osobne sreće. To čine na kreativan i duhovit način, osobito u domeni scenarija.

Nagrada za najbolju fotografiju dodjeljuje se filmu u kojem direktor fotografije uspjeva osnažiti narativnu strukturu kreativnom filmskom slikom koja oživljava kako melankoliju prošlih vremena tako i snagu revolta radnika današnjeg vremena. U isto vrijeme, vizualni jezik sugerira da i sam prostor grada, patine zidina, memorija fresaka nose u sebi energiju povijesnog revolta koji je konstantno pratio živote radnika. Koristeći razne filmske formate, strukturu i specifičnu ljepotu i raskoš celuluoidne filmske vrpce, te odlično odmjeren meditativni ritam izmjene slika, kreatorice fotografije u filmu CIOMPI - Frédérique Menant i redateljice Agnès Perrais koja je bila i snimateljica, uspješno su povezale duh vremena tada, u 14. stoljeću kada priča o revoltu tekstilnih radnika počinje i vremena danas, kada se bunt i nezadovojstvo radnika nastavlja.

Jedna od najtežih sociopolitičkih situacija i kriza koja najžešće ljulja temelje poretka i proklamiranih vrijednosti SAD-a, predstavljena je u precizno vođenoj, povremeno minucioznoj montaži  koja kroz film podržava temu i nadilazi  očekivano kad je riječ o audiovizualnom postupku u dokumentarnom filmu. Ovdje je vještina montažera na filmu za koji je očigledno snimljena velika količina materijala, sredstvo koje se izdvaja po svojoj uvjerljivosti i originalnosti i ne ostavlja nam ni trenutka praznog hoda tijekom gledanja, iznenađujući neprestanim promjenama i sinkopama u montažnom ritmu.

Opservativnim dokumentarističkim pristupom, autor uspijeva uvući gledatelja u situacije o kojima pričaju junaci filma. Iskusni stvaratelji i majstori svog zanata, otvaraju širom svoja srca i svoju dušu progovarajući o nečemu njima toliko bliskom i važnom, o nečemu što žele sačuvati od zaborava i ostaviti narednim generacijama. A to njihovo umijeće uključuje i razumijevanje prirode, vode i vjetra, sunca, kiše i oluje. Koristeći sofisticirano sve te zvukove iz prirode te suptilnu muziku, autori zvučnog dizajna Gildo Bavčević, glazbe Vjeran Šalamon kao i sam redatelj Dan Oki, uvjerljivo  donose simbiozu čovjeka i prirode.

Vrlo dinamičan film, produkcijski izazov, započet sa sviješću o neizvjesnom ishodu, sniman na logistički zahtjevnim lokacijama, u konačnom ishodu je superioran što se tehničke realizacije, a i izražajnih sredstava  tiče. Sve što smo vidjeli na platnu izgleda kao vješto režiran visoko budžetni "realistički" spektakl, a zapravo je spontano, dramatično svjedočenje o opasnom vremenu, presudnom za daljnju sudbinu društvenog poretka u SAD.