Kigali, glavni grad Ruande, jesen 2018. Na trećem katu jedne od ovih staklenih i betonskih zgrada nalaze se prostori udruženja psihijatara i terapeuta koji rade s preživjelima genocida. Danas se bilježi porast slučajeva traume kod mladih pacijenata, rođenih nakon 1994. godine, koji genocid nisu izravno doživjeli. Iza besprijekorne ruandske vitrine učinci genocida još uvijek puštaju svoj otrov. Ono što se dogodilo 1994. godine ostaje i ostat će priča o kojoj je „nemoguće šutjeti i nemoguće govoriti“, kako je to rekao moj prijatelj psihijatar Naason.